ZA KUĆNU UPOTREBU I STRANO TRŽIŠTE: DODIKOV IDEOLOŠKI KRUG

• BIH
• 04. Juli 2026
• 16:07

Postoji li išta trajnije i stabilnije u političkom biću Milorada Dodika od njegove sposobnosti da u potpunosti promijeni stav o najtežim pitanjima iz prošlosti, u zavisnosti od toga u kojem smjeru vjetar duva iz Vašingtona?

Transkripti, video-snimci i sopstvene izjave lidera SNSD-a kroz godine ne lažu – oni crtaju portret političara kojem krupne riječi o nacionalnom interesu služe isključivo kao moneta za potkusurivanje i političko preživljavanje. ​

Najbolji, ujedno i najbrutalniji primjer ove političke akrobatike jeste njegov odnos prema tragediji u Srebrenici i haškim osuđenicima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. ​

Od "nesporne pravne činjenice" do "đavola oni vole srpski narod" ​

Mlađe generacije možda i ne pamte Milorada Dodika iz 2007. godine, kada je kao miljenik zapadne administracije, bez ikakvog pritiska, u televizijskim emisijama jasno i glasno izgovarao rečenice koje bi danas u Republici Srpskoj proglasio „izdajničkim“. ​

Milorad Dodik (1.12.2007.): "Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici… To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica." ​U toj fazi, dok je gradio imidž pragmatičnog reformiste, Dodik nije štedio ni ratno rukovodstvo na Palama. Direktno ih je krivio za kolektivnu hipoteku nad cijelim narodom, javno poručujući da bi hapšenje Radovana Karadžića 

„90% ljudi dočekalo sa olakšanjem“, uz opasku da Karadžić i Mladić ne vole srpski narod već misle samo na sebe: "Sada čitav jedan narod ispašta... zato što je neki Mladić tamo odlučio da neće da se preda." ​Decenija prkosa i "NATO propagande" pod sankcijama ​Međutim, kada su 2017. godine stigle prve, a 2022. i druge američke sankcije, a na crnu listu dospjele i porodične firme i restorani, retorika se preko noći promijenila. 

Odjednom, isti onaj čovjek koji je Srebrenicu nazivao „nespornom pravnom činjenicom“ okreće ploču za 180 stepeni. ​

Presude suda u Hagu preko noći postaju stvar „NATO propagande“, a priča o genocidu „izmišljotina propagandista iz tog vremena“.

Godinama je domaća javnost trovala pričom o patriotizmu, nepopustljivosti, crnim listama i ponosnim odbijanjem američkih viza ("Jebe mi se za Ameriku, neću vizu taman mi sutra ukinuli sankcije"). 

Žrtve i prošlost su pretvorene u štit iza kojeg se branio lični i porodični kapital. ​

Proljeće 2026: Skinute sankcije, skinute i maske ​I onda dolazimo do konačnog apsurda i ogoljavanja cijele predstave. 

Krajem 2025. godine Sjedinjene Američke Države ukidaju sankcije, pod izgovorom „konstruktivnog djelovanja“ Narodne skupštine.

Šta radi Milorad Dodik? 

Zaboravlja sve uvrede, zaboravlja da su Amerikanci „dokazani neprijatelji Srba“, zaboravlja „baba sere“ iz ambasade i već u maju 2026. godine pakuje kofere i leti pravo preko okeana. ​U potrazi za sastankom i fotografijom sa Donaldom Trampom, u Vašingtonu ponovo nastupa „novi“, zapravo stari Milorad Dodik. Pred američkim mikrofonima, retorika ponosa ponovo pada u vodu: ​

Milorad Dodik (Maj 2026.): "Zločine su činili neki pripadnici srpskog naroda i ja ih ne branim i treba da budu osuđeni. Ja se odričem sve i jednog Srbina koji je učinio zločin prema drugom narodu... To nisu Srbi." ​Dok u Donjoj Gradini usklikuje "Hvala našim prijateljima iz SAD-a, živjela Trampova administracija", u pauzama pjeva "

Prokleta je Amerika i zlato što sja"

Ovaj hronološki krug od skoro dvije decenije pokazuje surovu istinu: za Milorada Dodika, Srebrenica, ratne rane, Karadžić, Mladić i nacionalni ponos nemaju fiksnu vrijednost. Oni su samo roba na pijaci. Kada treba doći na vlast – genocid je činjenica. Kada treba sačuvati vlast i milione pod sankcijama – genocid je laž. A kada se sankcije skinu i treba ponovo lobirati kod moćnika u Vašingtonu – tih istih ljudi se ponovo javno odriče.

Tragedija ovog naroda je što već godinama slijepo aplaudira svakoj od ovih faza, ne shvatajući da je u ovom političkom teatru jedina konstanta – lični interes jednog čovjeka.